U kojoj je dobi dijete doista spremno samostalno izlaziti van? Koja pravila postaviti kako bi dijete bilo na sigurnom, a istodobno razvijalo svoju samostalnost?
Kada je dijete dovoljno zrelo za samostalan boravak na otvorenom?
Dob djeteta nije jedini kriterij – mnogo je važnija njegova emocionalna i psihološka spremnost. Dijete je spremno ako uspješno poštuje jasno postavljene granice, sposobno je samostalno odlučivati u osnovnim situacijama i zna primjereno reagirati na uobičajene neočekivane događaje (npr. što učiniti kada sretne nepoznatu osobu ili kada se izgubi ili ozlijedi).
Važno je da dijete poznaje put kući iz svog uobičajenog okruženja, da zna reći ili pokazati adresu stanovanja ili zna telefonski broj jednog od roditelja. Potrebno je naučiti dijete razlikovati osobe od povjerenja (policajac, majka s djecom) i objasniti mu gdje se može obratiti za pomoć.
Vaše je dijete spremno za samostalno kretanje vani kada se s njime možete jasno dogovoriti i znate da vaša pravila razumije i poštuje i u vašoj odsutnosti.
Što o samostalnom boravku djece na otvorenom kažu zakon i stručnjaci?
Općenito vrijedi da roditelj snosi punu odgovornost za svoje dijete do njegove osamnaeste godine. Prema preporukama stručnjaka, djeca se samostalnosti obično počinju učiti između 7. i 10. godine života – najprije kraći boravci u blizini doma, a potom postupno i dulji odlasci, npr. u školu.
Psiholozi naglašavaju da se ni pretjerano autoritativan ni pretjerano popustljiv pristup ne preporučuju. Ključno je djetetu dati primjerenu mjeru slobode koja odgovara njegovim sposobnostima i zrelosti.
Stručne preporuke iz drugih zemalja (primjerice iz Skandinavije) često idu u smjeru veće vjere u djecu već od mlađe dobi, dok je u južnim zemljama izraženija sklonost opreznijem pristupu.
Kako pripremiti dijete za prve samostalne izlaske van?
Počnite tako da s djetetom redovito naglašavate sigurnost: kako prelaziti cestu, izbjegavati opasna mjesta, komunicirati s nepoznatim osobama. Redovito uvježbavajte rutu kojom će se kretati – najprije zajedno, a zatim djetetu omogućite da samo vodi put i pritom komentira.
Krenite postupno – najprije ostavite dijete nekoliko minuta samo ispred kuće ili na igralištu, kasnije ga pustite da kratku dionicu prijeđe pješice samo. Svaki sljedeći korak dodajte ovisno o tome kako je dijete svladalo prethodni.
Postavite jasna pravila, primjerice kada se mora vratiti, s kim smije ići van, kojim točno putem smije hodati i što učiniti u slučaju problema. To redovito ponavljajte i provjeravajte kroz pitanja i razgovor.
Nemojte djetetu prenositi informacije na zastrašujući način (ne govorite da će ga „oteti nepoznata osoba“), nego radije praktično objašnjavajte važnost i posljedice pridržavanja pravila. Tako se dijete uči ne samo sigurnosti, nego i odgovornosti te sposobnosti samostalnog odlučivanja.
Kako pomaže samostalan boravak vani?
Kada djetetu date primjerenu mjeru slobode, pomažete mu preuzeti odgovornost. Postupno stječe iskustvo u odlučivanju, što učvršćuje njegovo samopouzdanje. Čak i kada pogriješi, uči se iz toga, što je ključno za zdrav osobni rast.
Samostalna aktivnost na otvorenom važna je i društveno – dijete sklapa nova prijateljstva bez roditeljskog vodstva i iskušava nova pravila funkcioniranja u skupini druge djece.
Djeca time stječu osjećaj kompetentnosti („Mogu se snaći i bez roditelja“), razvijaju samostalno razmišljanje, kreativnost i sposobnost učenja iz vlastitog iskustva.
Suprotno tome, manjak samostalnosti može dovesti do toga da dijete bude nesigurnije, anksioznije, bojažljivije i manje samostalno u drugim područjima života.
Kako smanjiti brige roditelja i sigurnosne rizike?
Upoznajte stvarna i objektivna rizika. Statistički gledano, najveći strah najčešće nije otmica, nego ozljede ili nesreće. Stoga djecu učimo, primjerice, kako sigurno prijeći cestu i kako se oprezno ponašati na igralištu ili u blizini prometnica.
Strah roditelja možete smanjiti postupnim privikavanjem – u početku puštajte dijete van na kratko, a kasnije produžujte prema vlastitom osjećaju.
Iskoristite dostupne sigurnosne tehnologije – primjerice GPS lokatore u dječjim satovima ili na telefonu. To vam omogućuje da dijete diskretno provjerite, a da se ono ne osjeća pod pretjeranim nadzorom.
Omogućavanje samostalnosti je važno. Dijete tako stječe povjerenje u vlastite sposobnosti. Nakon uvježbavanja rute i ponavljanja pravila možete pokušati s prvom doista samostalnom rutom. Sve ponovno prođite, odredite točno mjesto i vrijeme povratka te dogovorite način komunikacije putem mobilnog telefona ili sata.
Po povratku pohvalite dijete, saslušajte njegove dojmove, postavljajte pitanja i riješite eventualne poteškoće praktično. Time potičete dijete da uči iz iskustva.