Često se događa da u nekoj fazi djeca gube volju za učenjem, izbjegavaju zadatke, a umjesto znatiželje na njihovu se licu nastanjuje frustracija ili ravnodušnost. Zašto je to tako? I što roditelj može učiniti kada želi dijete podržati u njegovoj samostalnosti i odgovornosti prema školi?
Odgovori nisu jednostavni – motivacija djeteta za učenje složen je proces na koji utječu unutarnji svijet djeteta, obiteljsko okruženje te uvjeti u školi.
1. Razumijevanje dječje motivacije
Motivacija označuje snagu koja nas vodi određenom djelovanju, daje nam volju i energiju da svladamo prepreke, postignemo cilj i učimo nove stvari. U slučaju djece motivacija za obrazovanje ključni je dio zdravog razvoja. Bez motivacije dijete uči samo „jer mora“, što dovodi do kratkotrajnog znanja, otpora prema školi i gubitka radosti.
Znanstvenici razlikuju unutarnju motivaciju (dijete želi nešto upoznati samo od sebe, nešto ga zanima) i vanjsku motivaciju (ponaša se na određeni način zbog nagrade, kazne ili pritiska okoline). Za dugoročni razvoj najvažnije je podržavati upravo unutarnju motivaciju. Kod djece se, međutim, oba tipa često isprepliću.
Razvoj djeteta bitno utječe na to kako u različitim razdobljima doživljava motivaciju. Mala djeca i predškolci imaju prirodnu želju istraživati svijet – sve oko njih je novo i fascinantno. Kad dijete krene u školu, motivacija se može promijeniti: pojavljuje se pritisak na uspjeh, uspoređivanje s vršnjacima ili razočaranje zbog neuspjeha.
Zašto, dakle, neka djeca idu u školu s radošću, a druga ne? Često presuđuje upravo to kako stoje s unutarnjom motivacijom. Koliko imaju mogućnosti samostalno se uključivati u različite igre, birati si pomagala ili odlučivati kada i koji će domaći zadatak raditi. Motivacija nije urođeno svojstvo – to je vještina koju je moguće razvijati.
Unutarnja motivacija znači da dijete nešto radi zato što to smatra smislenim ili zabavnim. To može biti radost spoznaje, ponos zbog svladavanja nove vještine, interes za određenu temu ili znatiželja. Vanjska motivacija je proces u kojem dijete izvršava zadatke zbog nagrade (pohvala, slatkiš, nova igračka) ili iz straha od kazne (vikanje, zabrana televizije, loša ocjena).
Treba imati na umu da vanjska motivacija sama po sebi nije štetna – u određenoj fazi razvoja djetetu je nužna i obično predstavlja prijelazni most prema izgradnji unutarnje motivacije. No roditelji često ostaju na vanjskoj motivaciji predugo pa dijete do unutarnje motivacije često ni ne dođe.
S dobi raste važnost vršnjačke skupine – vršnjaci i prijatelji utječu na djetetov odnos prema školi. Pubertet i adolescencija razdoblja su u kojima motivaciju snažno oblikuju emocije i prkos prema autoritetima.
Razlike u motivaciji proizlaze ne samo iz temperamenta nego i iz okruženja u kojem dijete odrasta. Djeca koja kod kuće doživljavaju povjerenje i sigurnost dulje zadržavaju volju za učenjem. Suprotno tome, stalni pritisak, uspoređivanje ili neprimjerene primjedbe potiskuju njihov interes.
Za roditelje to prije svega znači odgovornost: stvoriti atmosferu u kojoj se dijete ne boji griješiti.
2. Kako motivirati dijete kod kuće
Djeca uče ponajprije oponašanjem. Ako roditelji pokazuju znatiželju, vesele se novim stvarima i znaju se za nešto iskreno oduševiti, ta se „volja za učenjem“ prenosi i na dijete. I odnos prema školi i učenju dijete ponajviše preuzima iz doma. Ne morate biti savršeni niti sve znati. Važno je pokazivati interes, ne bojati se pogriješiti pred djetetom i pokazivati da učenje nije samo „nužno zlo“, nego može biti izvor radosti i zadovoljstva. Zajedno čitajte, raspravljajte o pitanjima koja vam padaju na pamet, gledajte dokumentarce ili, primjerice, rješavajte zagonetke.
Podržite dijete dobrim okruženjem u kojem se može usredotočiti na stvari. Radni stol s dovoljno svjetla, kvalitetan krevet i prostor za igru važni su za djecu. Ali i vrijeme i prostor u kojem se može u miru i tišini koncentrirati.
Podrška samostalnosti jedan je od najvažnijih aspekata motivacije. Primjereno dobi dijete bi trebalo dobiti priliku samo planirati dio svojih obveza, organizirati posao, podijeliti veći zadatak na manje korake i sl.
Roditelj bi trebao pomagati više pitanjima nego savjetima: „Kako bi to htio/htjela napraviti?“ ili „Što ti u tome ide dobro? Što bi promijenio/promijenila?“.
3. Prikladna pomagala i aktivnosti za poticanje motivacije
Različite aktivnosti ili didaktičke igračke pomažu djetetu trenirati i razvijati različite vještine – bilo da se radi o logici, finoj motorici, jeziku, matematici ili mašti – i to na prirodan, nenametljiv način. Pravilno odabrano pomagalo ili aktivnost može djetetu doslovno biti most između igre i učenja.
Među idealne aktivnosti spadaju, primjerice:
- Sastavljanje modela, slagalice i 3D konstrukcije
- Kuhanje ili pečenje
- Vrtlarenje (promatranje rasta, brojanje sjemenki, vođenje dnevnika)
- Igra trgovine, pošte, liječnika (komunikacija, rješavanje problema, matematika)
- Pokusi s vodom, „znanstveni“ eksperimenti i jednostavna fizika kod kuće
- Razne društvene igre usmjerene na rječnik, logiku ili opažanje
- Izleti u prirodu povezani s upoznavanjem ili sakupljanjem raznih stvari (kamenčići, kesteni itd.)
Tehnologija pripada svijetu današnje djece jednako kao knjige i konstrukcijske slagalice. Odabirom kvalitetnih aplikacija, digitalnih igara ili online tečajeva možete djetetu približiti i složenije teme na zabavan način. Među popularnim aplikacijama su Duolingo (jezici), Khan Academy (matematika, prirodne znanosti), Scratch i Code.org (osnove programiranja) te različite logičke igre za tablete. Digitalna didaktička pomagala ipak ne bi trebala biti zamjena za fizičko učenje, nego prikladna dopuna.
4. Rutina, organizacija vremena i motivacija
Djeca koja u svojim obvezama imaju pravilnost lakše se mogu koncentrirati i odmarati. Sustav u učenju pomaže i smanjiti stres – dijete zna kada će rješavati zadatke, kada ima vrijeme za igru i kada može odmarati ili se igrati. Sustavnost je prevencija prokrastinacije i brzopletog dovršavanja svega u zadnji čas.
Preporučujemo izdvojiti poslijepodnevne blokove za učenje, nakon kojih obično slijedi vrijeme za igru i kretanje. Starija djeca trebala bi voditi vlastiti dnevnik ili raspored.
5. Rad s pogreškama
Strah od neuspjeha često proizlazi iz iskustava kod kuće, gdje se stavlja prevelik naglasak na izvedbu i besprijekoran rezultat. U praksi to znači: nikada nemojte omalovažavati dijete zbog jednokratnog neuspjeha. Objasnite da se ni odrasli stvarima ne nauče odmah iz prvog pokušaja.
Pretvorite pogrešku iz tabua u uobičajenu temu. Pomažite djetetu analizirati pogreške. Pitajte: „Što bi sljedeći put pokušao/pokušala drugačije?“. Cilj nije perfekcionizam, nego sposobnost da se ne odustane i ide dalje uzdignute glave.
6. Pogreške koje roditelji najčešće čine i kako ih izbjeći
Jedna od najčešćih pogrešaka je neprimjeren pritisak – velika očekivanja, stalno uspoređivanje ili pritisak na besprijekornost najčešće demotiviraju dijete, izazivaju tjeskobu i otpor. Dijete nije mali odrasli – njegov tempo i stil učenja nisu uvijek u skladu s našim predodžbama. Zapamtite, priznanje dolazi za napredak, a ne za savršen rezultat. Nastojte ne prijetiti i ne zastrašivati nepotrebnim kaznama zbog loših ocjena ili sporijeg tempa.
Ne preopterećujte dijete. Previše aktivnosti, domaćih zadaća ili nerealnih očekivanja može biti iscrpljujuće za dijete. Dio motivacije je stoga naučiti djecu pravilno odmarati, planirati vrijeme ne samo za obveze, nego i za igru i sport.
Ne trudite se biti savršeni. Tražite s djetetom nove putove, zajedno slavite uspjehe i ne bojte se griješiti.