Dijete iznenada i intenzivno počne plakati u trenutku kada izađete iz sobe. Ako se to događa često, jedno od mogućih objašnjenja je separacijska anksioznost. Separacijska anksioznost obično se javlja već u dojenačkoj dobi i prirodan je dio razvoja djeteta. Unatoč tome, može biti stresna za cijelu obitelj.
Ova anksioznost zapravo je snažan emocionalni doživljaj djeteta koje se boji separacije (odvajanja) od roditelja ili bliskih osoba. U ovom ćemo članku objasniti uzroke, simptome i načine rješavanja separacijske anksioznosti kod djece.
Što je točno separacijska anksioznost i kada se obično javlja?
Separacijsku anksioznost možemo definirati kao strah djeteta od odvajanja od bliskih i najčešće se javlja pri razdvajanju od majke ili drugog primarnog skrbnika. Obično se pojavljuje u dojenačkoj dobi, između 6. i 8. mjeseca života, kada dijete počinje više opažati okolinu i bolje razlikovati bliske osobe od stranaca.
Poznato je da vrhunac separacijske anksioznosti nastupa oko prve godine, a u nekim slučajevima može potrajati sve do dobi od 3–4 godine. Tijekom razvoja postupno slabi, no intenzitet i trajanje znatno se razlikuju ne samo s obzirom na dob, nego i na individualne karakteristike djeteta.
Iz psihološke perspektive riječ je o prirodnoj reakciji djeteta na spoznaju vlastite egzistencije i ovisnosti o roditeljima. To je izraz zdravog emocionalnog razvoja, kada dijete formira važne emocionalne veze.
Koji su simptomi separacijske anksioznosti?
Najčešći i najočitiji simptom je plač povezan s odlaskom roditelja. Kod dojenčadi i male djece očituje se i tjeskobnost, potreba za stalnom prisutnošću majke, pretjerana privrženost i nemir.
Kod starije djece anksioznost može izazvati i bol u trbuhu, glavobolje te probleme sa spavanjem ili prehranom. Tipičan je i otpor djeteta prema odlasku u vrtić, k baki ili negdje drugdje bez roditelja.
Vrlo česta je i privrženost igračkama, dekicama ili plišancima, koji djetetu pružaju osjećaj sigurnosti i služe kao zamjena za prisutnost bliske odrasle osobe. Roditelji bi trebali pažljivo promatrati svoje dijete, bilježiti situacije u kojima se pojavljuju simptomi anksioznosti te nastojati razlikovati radi li se samo o kratkotrajnoj epizodi ili dugotrajnom problemu.
Zašto se separacijska anksioznost javlja baš kod vašeg djeteta?
Dijete s osjetljivijim živčanim sustavom može doživljavati odvajanje dramatičnije. Veliku ulogu ima i obitelj. Značajne promjene, kao što su selidba, rođenje brata ili sestre, obiteljski sukobi ili polazak u vrtić, mogu biti okidač ili pojačavajući čimbenik separacijske anksioznosti.
Ne morate se bojati da separacijska anksioznost znači da ste učinili nešto pogrešno. To je prirodna razvojna faza koju u većoj ili manjoj mjeri proživljava svako dijete. Ipak, postoje razni mitovi i predrasude, primjerice da anksioznost imaju samo djeca pretjerano zaštitnički nastrojenih roditelja. Istina je da je to vrlo individualna pojava i da više ovisi o osobnosti i temperamentu samog djeteta.
Kako pomoći djetetu da savlada separacijsku anksioznost?
Pomažu otvorena komunikacija, objašnjenje situacije jednostavnim riječima te uvođenje redovitih rituala pri odlasku i povratku. Ti su rituali važni jer se dijete na njih navikne, pa situacija postaje predvidiva.
Dobro je djetetu dati sigurnosni predmet (omiljena igračka, plišanac) koji će mu biti „prijatelj“. Razvijajte djetetovu sposobnost da bude određeno vrijeme samo. Počnite s kratkim intervalima i postupno ih produljujte.
Kao što je već napisano gore. Separacijska anksioznost je normalna. Stručnu pomoć potražite tek ako separacijska anksioznost djetetu ne omogućuje uobičajen život, dugotrajna je ili je previše intenzivna. Nastojte unaprijed izbjeći nagla opraštanja, ne odlazite potajno bez pozdrava, ne ignorirajte i ne bagatelizirajte djetetove osjećaje. Separacijska anksioznost je prirodna, ali i savladiva.